Sićanje na tehniku slame



http://www.bunjevacka-matica.org/wp-content/uploads/2018/10/slika1-e1539329269684.jpghttp://www.bunjevacka-matica.org/wp-content/uploads/2018/10/slika1-e1539329269684.jpgSićanje na tehniku slame

U početku su likovni kritičari slikanje u tehniki slame uvrstili u ručni rad, a ne u likovnu umitnost jer lipljenje ravne slame na selotejp i sickanje slame nisu smatrali umitnošću. Međutim godine 1986. profesor istorije umitnosti Bela Duranci, koji je istoriju umitnosti pridavo u subotičkoj gimnaziji, ukazuje da pletivo pridstavlja umitnost slikanja u tehniki slame i kaže: „ Lepiti i seckati slamu može svako, a plesti ne“.
Salašarska kultura sa svojim okružjem, plodnim prostranstvima nudi čoviku klasje i slamu porid žita za podmirenje svojih bioloških potriba. Ovaj prisutan materijal čovik je koristio u svojoj narodnoj arhitekturi, u izrađivanju pokućstva, ali i ko sridstvo kojim se mogu izraziti i druge čovikove potribe i težnje, pa je našo svoju primenu i u narodnoj umitnosti.
Ova narodna umitnost, zasnovana na bunjevačkom folkloru, pletenje slame, vezana je uz proslavu završetka žetve ,,Dužijancu“, prvobitni naziv bio je „ dožejanca“ kada se dožnjelo žito. Prije Drugog svitskog rata Bunjevci bački ravnica imali su svoje domove, tzv. salaše. Tadašnji Bunjevci su uglavnom bili zemljoradnici i stočari. Salaši su imali svoje stambene zgrade za familiju, obitelj uz koje su se nalazile štale, obori, kokošinjci, čardaci i dr. Salaš je bio okružen ledinom ( travnjakom ) i bagremima. Uz salaš je bio vrt ( bašča ) i povrtnjak. Dalje su se prostirala neprigledna polja, njive, koje su bile zasijane žitom. Posli Petrova tribalo je žito pokositi, ovrći i spremit kruv za čitavu godinu, a višak prodati. Za tako veliki poso na salašu nije bilo dovoljno osoba, pa je zemljoposidnik ( gazda ) tražio radnike ( risare ) koji bi pokosili žito ( uradili ris ). Čovik koji bi se pogodio sa gazdom zvao se bandaš ( grupovođa ).

On je sa svojim odabranim ljudima ( risarima i risarušama ) tribo pokositi žito. Svaki risar koji je kosio žito imao je svoju risarušu koja je pokošeno žito sabirala i vezivala u snoplje. Kada je taj poso bio obavljen ( ris urađen ), slavilo se. Slavlje se zvalo Dužijanca. Divojke bi oplele vinac od žitnog vlaća ( klasja ) i okitile šešir bandaša. I one i risari bi se zakitili žitnim perlicama ( klasje i slama sklopljeni u malu kiticu ). Noseći kose, kuke, čobanju ( posudu za vodu ), na čelu sa bandašem i bandašicom, svičana bi povorka ušla u avliju, dvorište domaćina, najavljujući da je ris gotov. Dočekuje ih domaćin i domaćica koja ih blagosiva sa svitom vodom ili posipa žitom. Bandaš pridaje domaćici vinac od žita, koji gazda viša u hodnik ( ambetuš ) pa će zrnevlje upotribiti za iduću setvu. Domaćin vinom nazdravlja žeteocima, uz zahvalu Bogu i njima na dobro završenom poslu. Žeteoci se umivaje i uz šalu se međusobno polivaje vodom, a sve se događa u blizini bunara.

Kata Rogić je rođena 1913. godine u zaseoku Pavlovac. Osnovnu škulu je pohađala i završila u Đurđinu u “ Milodanovićevoj škuli “. Ona je plela krunu za Dužijancu u Đurđinu od početka održavanja. Katin najstariji rad od slame, koji nije pridstavljao krunu, potiče iz 1947. godine, nošen je na Dužijancu u Đurđinu te godine. U svom životu napravila je stotinjak radova od slame. U svom radu najčešće je koristila žitnu slamu, koju je često kombinirala sa ječmenom slamom. Prve radove od slame napravila je ko samouko dite. Danas se njezini radovi nalaze po čitavom svitu. Mnogi su od nje naučili rad sa slamom, najpoznatije su sestre Milodanović iz Starog Žednika i Mara Ivković Ivandekić iz Đurđina. Kata Rogić je darivala grb pape Pavla VI prigodom hodočašća. Sve se to čuva u Vatikanskoj riznici.
Mara-Marija Ivković Ivandekić je rođena 1919. godine u Đurđinu. Osnovnu škulu je pohađala i svršila u Subotici. Kao dite je počela raditi sa slamom. Ozbiljni pristup ovoj vrsti umetnosti učinila je 1961. godine kada je počela raditi zajedno sa Katom Rogić. Njih dvi su za protekle dvadeset i četiri godine zajedničkog rada, samo za centralnu proslavu Dužijance u gradu napravile 14 simbola, 3 slike i 6 grbova, a za gradsku, državnu dužijancu pet simbola i jedan grb. Ko što je i ona primila znanje rada slamom od Kate Rogić, tako je i ona prinosila svoje znanje na mlađe. U samoj Đurđinskoj crkvi zidove krase slike “ Križnog puta” izrađene od slame. To je rad Marije Ivković Ivandekić, a započet sa njenom saradnicom Katom Rogić koja je umrla prije svršetka ovog poduhvata.

U začetnice stvaralaštva u slami spadaju i sestre Milodanović, Milodanović Ana ( 1926-2011 ), Milodanović Teza ( 1936-1998 ) i Milodanović Đula ( 1938……..) iz Starog Žednika. A sa Bikova su dvi sestre Vilov, vrsne pletilje slamom.
Prema Ivani Dulić, koja je aktivni stvaralac u tehniki sičene pletene slame” Važno je znati “ : Naše snažne žitnice Đurđina, Starog Žednika i Bikova su i istorijski postale “ IZVORIŠTE UMETNOSTI U TEHNIKI SLAME”, zahvaljujući Kati Rogić, Mariji Ivandekić, zajedno sa sestrama Milodanović i sestrama Vilov. Ivana Dulić je Anu Crnković ( 1936-2011 ) iz Subotice, pridstavila ko našu najveću UČITELJICU, koja je punih 50 godina svog života posvitila očuvanju tradicije usavršavanju umitnosti, učila, da bi mogla učit, osnovala mnoga društva slamarstva, uvela pletenu slamu i reljef u slikarstvo slamom. Dolaskom u tavankutsku osnovnu škulu nastavnica Ana Crnković, pod uticajem direktora škule , 1977. godine podučava učenike veštini rada sa slamom i stvaraja pridmeta od slame i slika. Neke od njeni učenica su postale poznatije slamarke. Ona je ujedno bila i pridsidnica Likovne sekcije HKPD “ Matija Gubec “ u Tavankutu sve do 1982. godine.
Po Ivani Dulić koja je rođena u Đurđinu koreni, izrade raznih ukrasnih predmeta od slame su u Đurđinu. Tako je davnih tridesetih godina prošlog vika jedna grupa kreativnih žena iz Đurđina odlučila da oproba svoje veštine u sasvim novoj tehniki slame. Začetnice ove umitnosti u tehniki slame su već pomenute Kata Rogić i Marija I. Ivandekić kojima su se pridružile sestre Milodanović, to je u početku bila izrada trodimenzionalnih predmeta od slame i to sve do 1962. godine, da bi iste te godine Ana Milodanović izradila prvu dvodimenzionalnu sliku pod nazivom “ Močvara”.

Ivana Dulić je rođena 1944. godine u Đurđinu, živi u Subotici poznata je po svojoj tehniki sičenom pletenom slamom, po mnogim inovacijama u ovoj umitnosti, slika filigramskim radom u tri dimezije u ravni reljefa i slobodnom prostoru na istoj sliki i kombinovanom tehnikom. Slikama priča život paora, porodice, prikazuje slikom Dužijancu, Uskrs, Božić, povist slamarstva, varoši Subotice. Ko što sama kaže, svoj rad posvitila sam od 2000 godine, do danas inovacijama i upoznavanju slame ko prirodnog materijala za umitnost sa svojom sičenom pletenom slamom, uvela je filigramski rad u ovu tehniku. Ivana Dulić je članica Art Etnos ULUS ( Udruženje likovnih umitnosti Srbije ). Značajna joj je slika iz 2015 godine veličine 40 x 30 cm di je prikazala istoriju slamarstva. Opis slike to ovako prikazuje:
“ Rađena je sičenom pletenom slamom, tritikalom i zobenom ( ovsenom ) slamom, prikazuje kroz istoriju naše začetnice Katu Rogić i Mariju Ivković Ivandekić iz Đurđina, radi pripoznatljivosti sela prikazana je Crkva Svitog Josipa radnika, simbol skromnosti, jednostavnosti, lipote kao uvodnog dila priče i tri sestre Milodanović i i Crkva Svitog Marka u Žedniku, jer su one odatle. U centru slike nalazi se učiteljica, umetnica Ana Crnković ( 1934-2011) jer je ona svojih 50 godina života posvitila učenju tradiciji, usavršavanju umetnosti, zalaganjem, požrtvovanjem iznedrila posridno ili neposridno veliki broj Udruženja i istinskih umitnika u ovoj tehniki gradu Subotici koga simboliše na sliki Gradska kuća u svom sjaju sa raskošno razgranatim vlatima i na kraju jedna od prithodnica ove umitnosti Anica Balažević sa pripoznatljivom Crkvom Srce Isusovo , prilipe arhitekture, što simboliše dostojanstveni život Tavankuta.
Istoriju slamarstva Ivana Dulić je prikazala i slikom “ SEOSKO OGLEDALO SUBOTICE “ izrađena 2017 godine. Slika je rađena za V koloniju Bunjevačke matice, sa sedam umitnika slikara raznih tehnika, i slamarki umitnica Ivane Dulić, Ilonke Bogišić i Ksenije Vuković iz Sombora.
Ova slika južno od grada Subotice prikazuje Đurđin kao ishodište slamarstva i put vodi jugoistočno od grada Subotice do Starog Žednika, pa istočno od grada Subotice do sela Bikova, pa jugozapadno od grada do Male Bosne, te istim putem do Tavankuta, a severozapadno je selo Kelebija sa vinarijom “Čuvardić” i ergelom, a severno je Palić . Na kraju puta je Hajdukovo selo festivala “ Berbanskih dana “.
Sebe je kroz istoriju slamarstva Ivana Dulić prikazala na sliki izrađenoj 2018. godine veličine 34 x 48 cm. Na velikom križu je ispričana filigramskim radom istorija umitnosti u tehiki slame Subotice, di je na livoj strani križa prikazana Ivana Dulić poznata po svojoj novoj tehniki, sičenom pletenom slamom. U centralnom dilu križa je ISUS, čuvar umitnosti od teških iskušenja, kroz koju prolazi ova umitnost.
Anu Milodanović ( 1926-2011 ) je Ivana Dulić prikazala slikom veličine 40 x 30 cm, nazvana ANINA UMETNOST. Slika je izlagana u Bunjevačkoj Matici na izložbi 100 godina Dužijance u Subotici, a ista izložba je bila prineta u Novi Sad 2011. godine.
U sklopu svičanosti DUŽIJANCA tradicionalno su izrađivane krune od slame na kojima su prikazivani motivi vezani za crkvu i religiju. Prvi primerci su napravljeni 1936. godine, 1937. i 1940. godine, od nepoznati autora. Nakon izvesnog vrimena 1976. godine, Kata Rogić i Marija Ivković Ivandekić izradile su krunu “ Marija u našem narodu “, a zatim je usledilo još nikoliko radova : Kruna “Godina Svete braće Ćirila i Metodija” ( 1985 ) i kruna “Marijanske godine “ ( 1988). Marija Ivković Ivandekić je zatim izradila krune “ Papinski put u Hrvatsku “ i “ Godina obitelji “ ( 1944 ), a Jozefina Skenderović krunu “ Sto godina zafale “ ( 2010 ). Međutim, ni jedna od spomenutih kruna nije bila posvećena risarima. Ivana Dulić, Ana Vukov i Olga Kiš su odlučile da naprave prvu risarsku krunu pod nazivom “ SNAGA ŽITNICE “. Kruna se sastoji od od šest latica ljiljana ( simbol čistote, slave i vire ) na kojima je prikazano šest pripovitki iz života paora risara. Ove zanimljive pripovitke je Ivana, filigranski izradila u tehniki sičene pletene slame od žita.
sastavio Mandić Mijo, dipl.inž. arh.

Autor članka

admin

Bunjevačka matica ima dugu tradiciju, a za cilj ima očuvati kulturnu i tradicijsku vridnost Bunjevaca i Bunjevki.